Gotovo je neobjašnjivo kako od samo nekoliko običnih sastojaka, brašna, vode i kvasca, može nastati nešto tako fino kao hljeb. Tih nekoliko sastojaka osnova su za raznovrsna tijesta od kojih su različite kulture mijesile raznovrsne hljebove.
Predrag Matvejević u knjizi Kruh naš otkriva kako je tijesto od brašna i vode, koje mi zovemo kruh ili hljeb, starije i od pisma. Historijski tragovi o tome su nerazgovjetni, nerijetko i nepouzdani, ali hljeb je cijelom ljudskom historijom zaokupljao misli i stvarnost i bio hrana duha i tijela. Hljeb je zasigurno jeo Enkid, junaka Epa o Gilgamešu “… koji je brstio trave… ništa nije znao o obradi zemlje… i iznenadio se kad je okusio hljeb.” mada se vjerovatno jeo i ranije. Stari Grci su svakodnevno jeli hljeb a Celsus je smatrao kako hljeb sadrži više hranjivih sastojaka nego bilo koja druga hrana. Za Rimljane je hljeb također bio nezaobilazna hrana na stolu. Tako su aristokratske obitelji svako jelo služili s različitom vrstom hljeba. Boja hljeba je u Srednjem vijeku pokazivala društveni status. Bijeli hljeb, simbol blagostanja, su jeli oni na vrhu društvene ljestvice. Raženi hljeb, suh i tvrde kore, su jeli fratri kako bi pokazali svoju poniznost. Oni na dnu su jeli crni hljeb.
Kasnije u historiji hljeb je također bio specijalitet. Bijel ili crni, mek ili hrskavi – miris hljeba me obično vraća u djetinstvo… Bijela kafa i slatki hljeb specijalitet su mog djetinstva.
Hljeb je specijalitet i nekih svjetskih kuhinja. Ciabatta je talijanski bijeli hljeb. Tanak i ravan, hrskave korice i meke sredine te karakteristične arome. Postoji ih nekoliko vrsta ali chabatta sa maslinama je nezaboravno iskustvo. Baguette je francuski, obično bijeli, hljeb koji je fantastičan je za sendviče.
Gladan sam a bijela kafa i slatki hljeb mi se hlade… ciabatta i baguette – tema za neki od narednih postova.
